[Domaćin na hrvatski način] O nedostatku kvalitetne radne snage i zašto se mi domaćini najmanje moramo bojati tog globalnog problema
Prije više od dvadeset godina, na studiju managementa, imali smo nekoliko predmeta iz područja ljudskih resursa. Ti su predmeti jasno zagovarali važnost svog područja, te da je bez tima koji je kompletiran, obučen i motiviran nemoguće uspješno funkcionirati u nekoj organizaciji. Međutim isto tako, jednom prilikom nam je rečeno da je paralelno, bez obzira na težinu i važnost odjela ljudski resursa, upravo voditelj kadrovskog odjela ujedno i najfrustriranija figura u tvrtki jer pored voditelja financija, investicija, prodaje ili marketinga, on/ona ne mogu doći do izražaja jer se njegovi/njeni problemi rijetko čine dovoljno gorućima ili važnima poput onih drugih odjela. Ovo je značilo da se defakto ljudi shvaćaju zdravo za gotovo. I to jest dugo godina i desetljeća bila istina, pogotovo na našem području.
Teško se kod nas probija zamisao da krize sa zaposlenicima treba mudro prevenirati, da u njih treba sustavno ulagati te nalaziti motivacijske kanale, pored financijskih, da bismo ih dulje zadržali
To su sve procesi koji zahtijevaju strategiju i vrijeme, a u ubrzanom biznisu rijetko kada ima dovoljno tog vremena jer ga gaze tekući projekti od vitalne važnosti za blagajnu.
Od mojih predavanja je prošlo više od 20 godina. Situacija s radnom snagom nikada nije bila kompleksnija i stresnija nego danas. Vrlo je široko polje diskusije što i kako je dovelo do ovoga, ali pored naše lokalne mikrosituacije, izazovi s radnom snagom su realno postali globalni. Čitavi valovi stanovništva se pomiču tamo gdje im se trenutno čini bolja klima za rad i život. Tome jasno svjedočimo i kod nas.
Zanimljivo je kako, paralelno s krizom mnogih drugih resursa, energetskih prvenstveno koje s lakoćom povezujemo s održivošću, ekonomijom i stanjem u okolišu, krizu ljudskih resursa nam je teže pojmiti. Ova poprilično hladna, matematička riječ - resurs, znala je biti predmet čestih polemika s ciljem da se naziv ljudskih resursa omekša. Realno, ljudi nisu grumen ugljena, nego grumen kompleksnih stanja, emocija, vještina i potencijala, te nas je puno teže izvagati u tom smislu.
Međutim, ta nezahvalna riječ možda i nije loša u smislu kalkuliranja. Istina je da, ako želimo uspješno poslovanje, a to je danas i sutra samo ono koje je održivo (i cirkularno), naši resursi se moraju koristiti s pažnjom, trajanjem i promišljenošću. Zašto je tako teško predočiti da uzalud upaljeno svjetlo troši nepotrebnu struju, dok isto tako osoba koja nije postavljena na pravo mjesto, te nije prepoznata, isto tako troši naš ljudski faktor koji se osipa onda kroz nezadovoljstvo, stagnaciju u znanju i vještinama, pa posljedično i kroz pad kvalitete rada.
Nije nikada bilo lako odrediti cijenu za rad jer ljudi nisu samo učinak rada, nego se radi o širim odnosima. Međutim, zaokretom u promatranju ljudskih resursa kao stupova održivosti bi se moglo postići da se konačno prepozna čovjek i njegova aktivnost kao neodvojiv dio rješenja naših općih problema na koje se referira održivost kao koncept življenja.
Uz mnoštvo promjena, trendova i noviteta, uzburkao nas je u zadnje vrijeme AI i rasprava o tome koja mu je točno uloga, koliko da ga se pribojavamo i dokle će rasti. AI je obojan uzbuđenjem i strahovima istodobno. Prava delicija za pozabaviti se praktično i filozofski. U tom tonu sam naišla na zanimljivu tezu da je upitno je li AI samo rezerviran za operativne i niže poslove - neki mu predviđaju i lidersku ulogu.
Ističe se da pravi lider posjeduje oštroumnost, emocionalnu inteligenciju, artikuliranost, objektivnost i konzistenciju što sve može dostići i AI (?), pogotovo ovo dvoje zadnje, te čak i bolje od ljudske osobe koju ipak dotiču hirovi, emocije i ostala "stanja" u kojima ne razmišljamo potpuno jasno. Nastavno na ovo, postavlja se pitanje karizme kao nužnog tzv. kemijskog sastojka jednog lidera (prisjetimo se nekih), međutim i to se dovodi u pitanje u znanstvenom članku o kompjuterskoj karizmi. Ljudski faktor X se uporno pokušava izračunati, čemu je i ovo dokaz.
AI ipak zasada ostaje u nekim manje opipljivim sferama, čega su se trebali prvenstveno prepasti upravo tvorci tekstualnih osvrta poput ovoga koji čitate, a manje koktel majstori, vozači i recepcioneri.
Da se vratimo u poznatu arenu naših svakodnevnih briga, u turizam - zar se upravo ovdje ne radi o grani koja najevidentnije prikazuje krizu ne samo nedostatka radne snage nego i njene spremnosti na izazove modernog načina rada. Dok možda u građevini kao najvidljivijem sektoru gdje se manifestira nedostatak ranika i možemo robotizirati još neke radnje (laički govorim misleći na brzine inovacija i sl.), u turizmu još uvijek dominira odnos s ljudima jer su posao u biti sami ljudi, a ne građevinski blokovi.
Također, priprema nam se još veći apsurd. Dok nadolazeće generacije (Z i alfa) već pokazuju lice osoba koje znaju što žele, isto tako se postavljaju kao zahtjevni potrošači koji teže kvaliteti, iskustvenim putovanjima, hedonizmu. Može li to proći bez ljudske podrške? Poznata je stara formula kojom se matematički mjeri nivo kvalitete jednog hotela, resorta, kruzera: što je veći broj osoblja na kapacitet gostiju, to se podrazumijeva veća kvaliteta.
Kako onda možemo zamisliti da rastući broj zahtjevnih gostiju pronađe svoje mjesto pod suncem na kojem trči i poslužuje nikad manji broj zaposlenih?
Ljudski faktor zasigurno nije nepoznanica tvorcima brojnih razvojnih strategija. Te se strategije i pišu prema određenom predlošku koji školski naglašava pitanje ,osim toga što će se razviti, kome će se taj proizvod/usluga prodati, i to tko će samu realizaciju na terenu i odraditi? Odgovor je isto školski: kvalificirana radna snaga. Na to se obavezno nadovezuje i određena edukacija. Posebno su zanimljive turističke strategije kojima ljudski faktor nije X. Naime, prepoznaje se kao potreba usavršavanja radne snage na više područja i što je još važnije kontinuiran rad koji možemo slobodno nazvati cjeloživotnim obrazovanjem.
Istina je da je cijela opstojnost poslova, tvrtki, projekata počela zvučati jako kompleksno. Godinama se određena radna snaga udaljava od operative, te sve veći broj nadolazećih radnika na nju gleda kao nepoželjan stil rada. Međutim, zanemarujemo u tome činjenicu da nam virtualni poslovi i oku nevidljivi učinci prkose prirodi. Zar nije ispunjavajuće skuhati svom gostu objed i vidjeti kako je našim radom jedna obitelj otišla sita i sretna dalje? Isto tako, izraditi nešto rukama, održavati svoju zelenu površinu, ili popraviti nešto za daljnje korištenje? Zar nismo upravo u takvoj svrsi onaj ključni kotačić održivosti, možda ponajprije sebe samih?
Cijeli ljudski faktor ne mora podbaciti kad je obujam posla skladan i održiv. Upravo zato mali privatnici mogu biti mirniji od investitora koji od turizma žele napraviti svojevrsne tvornice noćenja. Sve se može izgraditi, sve ima rok izvedbe i svaki projekt može imati odličnu strategiju te business plan. Međutim, samo konstantni pouzdani ljudski faktor ga može održati na životu, čemu najčešće nedostaje prava formula.Smatram da je istinski gušt biti domaćin u svom objektu. Na vrata nam dolaze polu-prijatelji željni odmora i doživljaja, a odlaze prijatelji puni zadovoljstva i nove energije
Natalia Krešić je autorica bloga Odmor na zadatku koji se bavi temama turizma, marketinga i održivog razvoja. Savjetnica za brending i promociju manjih subjekata u turizmu, te voditeljica obiteljskog smještaja u Zagrebu.
Prijavi se
Prijavi se
Prijavi se
Apartmanija.hr prijava
