Novi Zakon o ugostiteljskoj djelatnosti: Tresu se brda, rodit će se...

Dobro nam je poznat hrvatski fenomen kad se mjesecima (i godinama) najavljuje "revolucionarna reforma", a na kraju dobijemo samo još jedan sloj birokracije koji marljive "davi", dok oni koji svjesno krše zakon i dalje prolaze ispod radara. Zakon o ugostiteljskoj djelatnosti (ZUD) je u zadnjih 15 godina mijenjan toliko puta da su i sami pravnici često zbunjeni oko toga što je na snazi. Često mijenjanje propisa stvara nesigurno poslovno okruženje. Kada gledamo kronologiju tih izmjena, uočljiv je obrazac guranja problema pod tepih, prebacivanja odgovornosti na niže instance uz minimalne zahvate i promjene, posebno na crnom tržištu iznajmljivanja smještaja. Jedino što se učinkovito mijenja su davanja iznajmljivača, i to uvijek prema višim stopama paušala. 

Kronologija "revolucionarnih" izmjena u posljednjih 15 godina:

• 2011. - 2014. razne tehničke prilagodbe i česte sitne izmjene bez strateškog pomaka.
• 2015. (NN 85/15) novi temeljni zakon najavljen kao "sveobuhvatan" koji je zadržao mnoge stare probleme.
• 2016. (NN 121/16) tehničke kozmetičke dorade.
• 2018. (NN 99/18) usklađivanje s propisima EU i dodatna birokracija bez utjecaja na crno tržište.
• 2019. (NN 25/19, 98/19) izmjene uvjeta za smještaj i početak "opsesije" s kategorizacijom koja nije riješila problem kvalitete.
• 2020. (NN 32/20, 42/20) pandemijski "vatrogasni" zakon uz pomicanje roka za privremena rješenja.
• 2021. (NN 126/21) novo produženje privremenih rješenja kao priznanje da sustav ne može riješiti legalizaciju objekata.
• 2024. (NN 152/24) definiranje "domaćina" i suglasnosti za kratkoročan najam u višestambenim zgradama. Pokušaj ograničavanja najma u zgradama, ali uz dugi rok od 5 godina za usklađivanje.
• 2026. (aktualno) "reforma" (digitalizacija + EU uredba). Najava strožih kontrola i uvođenje registracijskih brojeva (u skladu s EU).

Dakle, hrvatski turizam ponovno prolazi kroz ciklus "čišćenja", a nadležno ministarstvo predstavlja novi nacrt zakona kao odlučan obračun s neredom. Stari je Zakon, slikovito rečeno, potrošio svojih devet života. Od iznajmljivača se očekuje da se, poput mačke, uvijek dočekaju na noge, Da ulažu u kvalitetu i rastu u zasićenom tržištu, dok se istovremeno bore s nelojalnom konkurencijom koja posluje potpuno izvan sustava. Ponuda brojnih objekata koji se iznajmljuju na crno je vrlo često su u vlasništvu stranaca. Za svakog poštenog iznajmljivača koji je već prošao puste izmjene i dopune i izmjene dopuna zakona, ovo djeluje kao dejavu - puno buke, nove obveze, učinkovitost ostaje upitna.

 

Registracijski broj: Digitalni lov na nelojalnu konkurenciju ili novi birokratski teret?

Velika novost, koja više i nije novost jer se najavljuje mjesecima i godinu, je obveza ishođenja jedinstvenog registracijskog broja za svaku smještajnu jedinicu.

• Što kažu vlasti: To je nužnost zbog EU Uredbe o kratkoročnom najmu (STR Uredba), koja nas tjera na transparentnost. Platforme za oglašavanje smještaja neće smjeti oglasiti naše apartmane, sobe i kuće za odmor bez tog broja. Kazne za platforme su drakonske i penju se do 130.000 €.

• Što kaže realnost: Za one koji već rade legalno, postupak ishođenja registracijskog broja bi trebao biti jednostavan jer će sustav eTurizam automatski ispljunuti te brojeve. Međutim, i dalje vidimo problem u kontroli. Što sprječava onoga tko iznajmljuje "na crno" (putem Facebook grupa, stranci svojim "rođacima", izvan platformi) da se i dalje bave kratkoročnim najmom? Država opet prebacuje teret provjere na platforme, a teret administracije na iznajmljivače. Treba li spominjati postojeću obvezu ishođenja i unosa na platforme PDV ID broja koja nije smanjila broj iznajmljivača na crno, niti broj prijevara o kojima evidencija samo postaje deblja?

Iako Zakon nameće obvezu ishođenja registracijskog broja, ta će obveza i po stupanju Zakona na snagu biti samo slovo na papiru, jer bez donošenja popratnog pravilnika o sadržaju Registra za ugostiteljsku djelatnost i usluge u turizmu, on ne postoji kao funkcionalan alat. Kad će, ne znamo.
 

Alati za kontrolu crnog tržišta?

Nacrt Zakona tvrdi da će digitalizacija riješiti crno tržište. Krije li se u tome najveća praznina Zakona?

Punjenje kapaciteta	Kako će Zakon utjecati?	Stvaran učinak
Platforme	Potpuno. Bez broja nema oglasa.	Minimalan. Tu su iznajmljivači većinom legalni.
Siva zona (Društvene mreže)	Malo i nikako. Fb grupe i lov u mutnom.	Nikakav. Država tu nema tehnološki alat za kontrolu.
Po preporuci	Nemoguće. Gosti dolaze poznanika.	Nikakav. Potpuno izvan dometa sustava.

Glavni problem je u tome što se Zakon fokusira na one koji već jesu u sustavu kroz platforme, dok "crno tržište" (najam rodbini, poznanicima, preko crnih kanala) i dalje cvjeta jer država nema resurse za terensku inspekciju koja bi kucala na vrata. Novi Zakon to priznaje dajući carinskoj inspekciji i komunalnim redarima nadležnost kontrole crnog tržišta, člankom 56. kojim im je dodijeljena ovlast inspekcijskog nadzora. Već smo vidjeli kako ta ovlast u praksi izgleda kod kontrole ilegalne gradnje i diskutabilnih prostornih "zahvata". Predviđene su i strože kazne za neregistrirane iznajmljivače kao pokušaj odvraćanja od nepoštene prakse.
 

No, jednako tako, predviđena je i "kazna" za legalne iznajmljivače neplatiše kojima će se ukinuti rješenje ako se utvrdi dug nastao po osnovi plaćanja turističke pristojbe za prethodnu godinu

 

Rekategorizacija svakih 10 godina

Privremena rješenja za one koji još nisu riješili papire vrijede do 31. prosinca 2026. Privatni iznajmljivači će biti zarobljeni u paklenom krugu papirologije. Svakih 10 godina će, člankom 38. obvezani, nadležno upravno tijelo provoditi uviđaj zadovoljavamo li još uvijek uvjete za vrstu i kategoriju, potom izdati novo rješenje ili nam ukinuti rješenje o vrsti i kategoriji. Koje uvjete moramo zadovoljiti, propisat će ministar pravilnikom. Ako ne zadovoljimo uvjete, snosit ćemo troškove postupka. Rješenja će biti usklađena s odlukama predstavničkih tijela jedinica lokalne samouprave o broju, vrsti i kategoriji smještajnih objekata dozvoljenih na određenom području. U praksi će to biti vrlo zanimmljivo.

Što se tiče roka za rekategorizaciju, on počinje teći od dana stupanja na snagu pravilnika o minimalnim uvjetima kojeg ministar tek treba donijeti. Za rješenja o odobrenju izdana do 31. prosinca 2015. iznosi 5 godina. Za rješenja izdana od 1. siječnja 2016. godine rok je 10 godina. Dakle, sat nam počinje kucati od dana stupanja na snagu novog pravilnika, tko živ, tko mrtav za 5 ili 10 godina.
 

Zabrana kampiranja izvan kampova

Dok se zapadni svijet razvija prema modelima koji potiču održivost i odgovornost, naša birokracija kampiranje tretira kao potencijalno izbjegavanje poreza, a ne kao temeljno pravo čovjeka na boravak u prirodi.

Novi Zakon postavlja rigidnu granicu. Ako nisi unutar ograđenog kampa gdje uredno plaćaš kvadrat neba, kampiranje je strogo zabranjeno. Članak 50., u svojim točkama 3. i 4., nudi sitne pukotine u tom armiranom zidu zabrane. One dopuštaju kampiranje organiziranim skupinama (izviđačima, mladeži, organiziranim izletnicima) ili tijekom specifičnih manifestacija, ali isključivo na mjestima koja odredi lokalna samouprava i to uz strogo ograničenje od maksimalno sedam dana.
 

To je još jedan administrativni labirint u režiji države koja opsesivno želi kontrolu. Želi znati tko si, gdje si, tko ti je dao blagoslov i, naravno, jesi li podmirio sve pristojbe. Kazne za nedopušteno kampiranje se kreću do 4 000 eura uz pečačenje opreme

Dok se mi zaplićemo u paragrafe, u svojevrsnom paralelnom svemiru žive zemlje koje kao da su na nekom drugom civilizacijskom stupnju. Uzmimo za primjer Švedsku, koja u svom ustavu čuva Allemansrätten kao sveto pravo svakog čovjeka na, ni manje ni više, nego - lutanje.

Sloboda lutanja je načelo koje svakome daje pravo na nesmetano uživanje u prirodi. U Švedskoj smijete kampirati doslovno bilo gdje i koliko god želite, čak i na privatnim posjedima, pod uvjetom da poštujete prirodu i ljude oko sebe. Možda je upravo u toj potpunoj slobodi ključ odgovornosti. Za razliku od Hrvatske, koja tobože zabranama štiti prirodu (dok je zapravo u pitanju bjesomučno punjenje proračuna), Švedska je nevjerojatno čista. Njihov odnos prema okolišu temelji se na dubokom poštovanju, dok smo mi tu vrlo važnu osobinu odavno izgubili, zamijenivši kulturu boravka u prirodi kulturom ishođenja dozvola.
 

Više obveza, nove zabrane

Zakon o ugostiteljskoj djelatnosti u 2026. donosi novitete, ali i više birokracije uz nove zabrane. Jedna od novih zabrana je i mogućnost kratkotrajnog iznajmljivanja stambenih prostora u zgradama za obrte i trgovačka društva.

Zanimljivo, Europska komisija u svojim godišnjim izvješćima za Hrvatsku redovito hvali hrvatsku poreznu upravu i sustav fiskalizacije kao vrlo napredne i učinkovite u naplati, a s druge strane, u istim izvješćima kritizira sporo provođenje strukturnih reformi, visok administrativni teret i neučinkovitost javne uprave. Kad smo kod turizma, uređen sustav bi značio manje papirologije i učinkovitije kažnjavanje onih koji dokazano iznajmljuju ilegalno na terenu.

Vrijeme će pokazati koliko novi Zakon ima smisla, a na nama je da pripremimo papire, ishodimo registracijske brojeve kada sustav krene, bez pretjeranih iluzija da će nas ovaj zakon zaštititi od nelojalne konkurencije. Ili nam omogućiti ulaganja u pozidanje kvalitete. Na koncu, pitanje je u kojoj mjeri ovaj Zakon nudi rješenje za temeljne probleme tržišta, a koliko dodatno komplicira život onima koji ga održavaju. Nama se čini da se pošteni iznajmljivač, umjesto da bude domaćin (bez obzira na to iznajmljuje li apartman u zgradi), pretvara u taoca birokracije, prisiljenog da više energije troši na zadovoljavanje forme nego na pružanje kvalitetne usluge.

​Ovdje se možemo uključiti u Savjetovanje sa zainteresiranom javnošću o Nacrtu prijedloga zakona o ugostiteljskoj djelatnosti.