[Domaćin na hrvatski način] Dva tjedna koji prolete poput sati... Postoje li načini da usporimo vrijeme, da godišnji odmor potraje što dulje?
Svima nam je zasigurno poznat onaj osjećaj obješenog srca kada se ponovno okrećemo svojoj rujanskoj rutini nakon što nam prođu naši dugo iščekivani ljetni odmori. Vrućine zamiču, vadimo duge rukave i opet, i ove godine, ne možemo vjerovati kako nam je sve to brzo proletjelo. Pogotovo je to snažno onima koji nikako ne mogu biti fleksibilni s određenim datumima, pa je onaj prvi ponedjeljak u rujnu i trenutak kad njihova djeca opet moraju biti tip-top pripravna, opremljena i motivirana za novu školsku godinu.
A gdje je naša vlastita motivacija, ima li načina da pozitivne odjeke našeg odmora sačuvamo konzervirane što dulje u našem sjećanju, baš poput neke emotivne zimnice koja će nas hraniti do sljedećih trenutaka novih uzbuđenja, micanja iz rutine i promjene bioritma koja nam tako nekada treba?
Naizgled pitanje iz bajke. Međutim, možda i nije.
Dvije su faze koje bismo mogli pokušati osvijestiti da bismo sebi olakšali ponovni transfer u rutinu našeg realnog, uobičajenog i sigurnog životnog ritma: faza dok smo na odmoru, i ona po povratku.
Nije realno da smo stalno na odmoru, tada ga ne bismo znali niti raspoznati. A da ne govorimo da godišnji odmor sam po sebi nije svrha i samoispunjujući. O nama ovisi koliko smo iz njega izvukli pozitivno za sebe, koliko je zbilja bio ono što smo očekivali.
Naša očekivanja su upravo prvi kamen temeljac kasnije uspomene, primjerice, na odmor 2023. Što je ljestvica bila viša, ako je nerealna i ako su naša očekivanja ostala neispunjena, pogled iza ramena će na ljeto ostaviti razočaravajući prizvuk. Ako smo pak utjecali na sebe, na godišnji išli neopterećeni, čak pomalo i rutinski, pa time ostavili prostora za spontanost ili potpuni odmak od bilo čega, čak i od očekivanja, onda smo već napipali dio formule kako da nam se odmor ipak dogodi.
Samo fizičko smještanje na mjesto gdje provodimo odmor ne znači da ćemo se odmoriti
Nekima je odmor tek osvještenje koliko energije posjeduju vlastita im djeca, koliko je drukčije spavati uz nove zvukove okoliša na novoj lokaciji (more, cvrčci, ptice, ali i kolone na magistrali, komunalci u zoru) ili koliko posla ima u ovom novom mini kućanstvu (kad apartman nema niti osnovno, poput soli ili kuhinjskih krpa).
Sam ritual odlaska na plažu može značiti adrenalinsko otkrivanje, gotovo pa halucinogenih lokacija. gdje možemo zaranjati, plivati, istraživati, ali isto tako može značiti doslovno guranje za svoje mjesto pod suncem. Možda će naše najmlađe dijete izgorjeti usprkos svim upozorenjima, možda će najstarije dobiti crijevnu virozu, možda će auto prokuhati, a mi nećemo moći ni načeti onu knjigu što samo skuplja sol u cekeru za plažu. Sve je ovo legitimno i, ustvari, ništa posebno nam se ne događa.
Umijeće odmaka od onoga što nas troši tijekom godine možemo potražiti u usporavanju. Ako već imamo samo dva tjedna godišnjeg odmora, možemo svjesno pokušati tih 15-ak dana ispuniti prvenstveno vlastitom prisutnošću. Na prvi pogled izgleda suludo - naravno da smo tu, pa mi smo glavna uloga vlastitog odmora. Međutim, kao što nam štošta jede pažnju, vrijeme i energiju u redovnom životu, lako je moguće da identične navike prenesemo i na svoj odmor.
Najlakše je korelirati s navikama poput besmislenog skrolanja po mobitelima, nastavku praćenja serija koje gledamo i zimi na svom kauču, dugog spavanja samo zato što si to sada možemo dozvoliti, iako se realno možemo naspavati u već prva dva-tri dana. Svatko za sebe ima priliku promisliti što bi to moglo značiti za njega/nju. Moglo bi se ispostaviti da bi ovo mogao biti i veći izazov nego što zvuči.
Naš odmor ima glavu i rep, ima zoru, i mrklu noć. Imamo nekoga s kim smo na tom odmoru. Povežimo se, otkrivajmo načine kako se svi zabaviti u malim stvarima, koje nam obična svakodnevica redovno potkrada, otkrijmo koja nam je sljedeća faza u životu, "brainstormajmo" besciljno, zaposlimo svoj mozak novim aktivnostima; otisnimo se na pučinu tog nekog mjesta, promatrajmo ga iz druge perspektive. Parkirajmo auto, zaboravimo neko vrijeme na nabavku i omiljene namirnice (zar je bitno držati se ustaljenog jelovnika), zaboravimo na suvišno... Otpustimo konačno onaj ritam koji inače slijedimo, mnogi i po inerciji, što je i prirodno.
Razbijmo rutinu, ali ne planski, nego dopustimo da se događa ponešto i bez zadanog slijeda. Vježbajmo pogled u daljinu i potrudimo se razumjeti riječi koje čujemo, kao i one koje izgovorimo, ne dozvolimo napetosti, ili iskoristimo priliku za raščistiti ih.
Koje prilike!
Po povratku s odmora imamo priliku zadržati odjeke našeg vremena provedenog van uobičajenog sistema u kojem živimo. Ovo je direktno povezano s aktivnostima kojima smo se na odmoru bavili.
Možda smo ostvarili neki slučajni susret ili bolje upoznali naše suputnike, ili domaćine? Ostanimo u kontaktu s ovim osobama, one su podsjetnik na zajednički provedeno vrijeme. Skoro u svakoj obiteljskoj povijesti se zna prepričavati kako se nekoć ljetovalo kod nekih dragih ljudi, kako su se zbližila djeca kroz igru, pa zatim i roditelji, i nerijetko ta poznanstva znaju uroditi međusobnim posjetama i dugogodišnjim odnosima.
Možda smo s odmora donijeli neke lokalne namirnice koje još mirišu na naše ljetne dane? Boca vina iz vinarije gdje smo se spontano zaustavili, rakija koju smo kupili kod domaćina našeg smještaja, ili smo je dobili na poklon. Te male kapljice ili mrvice su naizgled banalne, ali su živući podsjetnik da smo se zbilja nedavno našli na jednom lijepom mjestu, da smo tamo probali te pune okuse, ne samo svojim nepcem, nego smo primili i arome gostoprimstva, atmosfere mjesta, vlastitog prisustva dok smo kušali nešto domaće.
Možda smo tijekom odmora stekli neku zdravu naviku, poput jutarnjeg trčanja ili plivanja radi naše kralježnice? Nema razloga da jednu tako zdravu rutinu ne preslikamo i na naš uobičajeni ritam, s podsjetnikom da smo nešto dobro za sebe napravili dok smo bili na odmoru. Tako bismo se mogli uvijek iznova prisjećati momenata koje smo posvetili svom tjelesnom ili duhovnom blagostanju.
Možda smo se zainteresirali za neki autentičan lokalni obrt ili se upoznali s krhkom prirodom mjesta gdje smo boravili? Možda smo se bavili prvi puta ronjenjem, gdje nas svaka sekunda vremena upozorava kako vrijeme leti, ali i kako usporiti? Možda smo posjetili ostatke antičkih kupki, i naučili fascinantne stvari o pojmovima koji se danas shvaćaju zdravo za gotovo poput resursa, okoliša, pa i kulture?
Situacija za prisutnost, koja nas neminovno usporava, ima napretek ako im damo priliku da se dogode. Usporavanjem, naših 15 dana odmora gubi vrijednost iskazanu brojem, postaje iskustvo, a ono, srećom, nema jedinicu mjere
Ovih nekoliko primjera pokušava prenijeti poruku da nas i nivo malih promjena nadograđuje kao osobe. U biti ovo mogu biti načini kako bi se naš odmor trajno ugradio u naš život, kroz novostečene uspomene, pomake, saznanja, sjećanja, navike. Moglo bi se reći da za tu nadogradnju ne moramo posegnuti za putovanjem ili odmorom, ali nekako baš izmicanje iz rutine (ne nužno i s kućne adrese, nego baš iz rutine) je plodno tlo na kojem se lakše dogode promjene.
Natalia Krešić je autorica bloga Odmor na zadatku koji se bavi temama turizma, marketinga i održivog razvoja. Savjetnica za brending i promociju manjih subjekata u turizmu, te voditeljica obiteljskog smještaja u Zagrebu.
Prijavi se
Prijavi se
Prijavi se
Apartmanija.hr prijava
