Ponekad nam se čini kao da svjedočimo stalnom porastu ksenofobije i otpora prema turizmu. Masovni prosvjedi protiv turista u Barceloni s divovskim transparentima
"Tourists go home" i brutalna premlaćivanja stranaca na našim ulicama u bitnom se ne razlikuju. Šira slika je ipak drugačija. Barcelona godišnje ugosti oko 26 milijuna turista, više nego čitava Hrvatska, pa možemo shvatiti da se njeni građani osjećaju kao da im grad više ne pripada.
Overturizam nije mit, realan je problem s kojim se bore i neke od naših destinacija, poput
Dubrovnika ili Plitvičkih jezera. Međutim, što je alternativa? Kako bi svijet izgledao bez turizma?
U pandemiji smo nakratko mogli uživati u praznim plažama, pogledu prema beskrajnom plavičastom horizontu bez jedrilica i kruzera, priroda je odahnula. Kada ne bi bilo turizma, ekosustavi diljem svijeta bi se oporavili, koraljni grebeni oživjeli, venecijanski kanali očistili, planinarske staze Mount Everesta provirile ispod tona nagomilanog smeća. Gradovi bi bili vraćeni lokalcima. U središta Amsterdama ili Rima doselila bi opet lokalna ekipa. Iščezle bi suvenirnice i trgovine sa skupim franšizama, vratili se mali lokalni trgovci. Ulice i trgovi više ne bi bili kulisa za snimanje selfija.
Ekstreman mentalni eksperiment
Na prvu zvuči idilično. Čak i lako za zamisliti, sjetimo li se prvih mjeseci pandemije, ili odemo li još dalje, u devedesete kada su turiste iz Hrvatske potjerale ratne prilike. Međutim, situacija "bez turizma" je mnogo kompleksnija, posebno sada, kada turizam na svjetskoj razini bilježi rast od 4,1% godišnje i zapošljava više od 366 milijuna ljudi posvuda. 1 od 9 poslova na svijetu je u turizmu.
Kakve bi bile ekonomske posljedice potpunog prestanka turističkih aktivnosti na planeti Zemlji? Za mnoge nacionalne ekonomije katastrofalne. Uključujući i našu s ogromnim udjelom turizma u BDP-u. Bez turizma dogodio bi se:
- Potpuni ekonomski kolaps u državama poput Maldiva, Sejšela, velikog dijela Mediterana, uključujući Grčku i Hrvatsku. Zaboravite sve dosadašnje preživjele krize, ova bi bila nepojmljiva.
- Masovni gubitak poslova, ne samo onih izravno uključenih u turizam, poput hotelskog osoblja, iznajmljivača, ugostitelja, već i onih koji neizravno žive od turizma - prijevoznici, lokalni poljoprivrednici koji opskrbljuju restorane, ribari, itd. Posebno bi patila poljoprivreda. Bez turista koji su spremni platiti više za lokalnu namirnicu - skupi sir, pršut, kulen ili butelju vina, nestalo bi glavnog tržišta za plasman lokalnih proizvoda, opstali bi samo veliki trgovački lanci koji i ovako ugrožavaju domaćeg poljoprivrednika.
- Avionski prijevoz bi postao luksuz jer, bez turista, komercijalni letovi ne mogu opstati pa bi poslovni ili diplomatski letovi postali suludo skupi.
- Propadanje kulturne baštine bi bilo neminovno jer se muzeji i povijesni lokaliteti mahom financiraju od ulaznica turista.
- Ukidanje investicija prvenstveno u hotele, marine, apartmane i kuće za odmor. Ni to ne zvuči loše na prvu, ali posljedično bi se još manje ulagalo (i imalo za uložiti) u infrastrukturu - ceste, vodoopskrbu, odvodnju, parkove, igrališta, itd.
Danas je teško uopće zamisliti
svijet bez turizma kao ekonomskog motora za brojne druge ekonomske grane. Što smanjenje turističkih migracija može učiniti gospodarstvu koje živi od turizma, nažalost, možemo vidjeti na kubanskom primjeru. Kada bi dolasci turista bili svedeni na nulu, Kubancima bi bilo još gore. Ovdje pročitajte kako izgleda
putovanje na Kubu u 2026.
Pad cijena nekretnina, prometna izolacija i manje novca za javne usluge
"O, pa to je super", rekli bismo. Ali ta medalja ima i svoje crno naličje. Pad cijena nekretnina bi teoretski omogućio priuštivo stanovanje lokalnom stanovništvu, ali prateća kriza ne bi punila džepove. Dogodio bi slom građevinskog sektora zbog izostanka priljeva novca iz investicijskih kanala i s padom cijena. Brojne građevinske tvrtke bi bankrotirale, a stotine tisuća radnika - od arhitekata do zidara bi ostale bez posla.
Autoceste, željezničke pruge (OK, kod nas to nije slučaj), luke, javne prijevozničke linije, brodari, sve se to otplaćuje ili živi od prometa koji je u turizmu najintenzivniji. Bez priljeva toga novca, država i privatnici ne bi imali sredstava za održavanje infrastrukture niti za pogon javnih linija. Putovalo bi se još manje pa i s kraja na kraj grada.
U državnoj kasi bi novca bilo sve manje. Posljedice bi se odrazile na javne usluge, kao što su zdravstvo, školstvo, mirovine. Manje novca za javne usluge, povećava poreze.
Veći porezi, manje novca, više nezadovoljstva za građane.
Svijet bez turizma = duhovno siromaštvo i ksenofobija
Ako potpuno zanemarimo gospodarske učinke turizma, ne možemo zatvoriti oči pred činjenicom da nas putovanja duhovno obogaćuju. Čak i ako sami ne otputujemo, upoznavanje ljudi iz različitih kulturnih krugova nas obogaćuje.
Ako ne putujemo i ne upoznajemo ljude drugačijih svjetonazora, lakše ćemo podleći predrasudama. Podjele svijeta bi bile još izraženije, a ksenofobija još veća.
Svijet bez turizma bi uistinu bio tužnije mjesto u svakom smislu. Zato, sljedeći put kada pomislite
"turisti, otiđite doma", razmislite. Je li to svijet u kojem bismo radije živjeli? S druge strane,
masovni turizam zaista treba obuzdati. Kao u svemu u životu, i u turizmu je najteže pronaći ravnotežu - balansirati između održivog i prekomjernog nije lagan zadatak. Na kraju, rješenje nije zatvaranje granica, nego stvaranje svijeta u kojem je turizam most koji nas spaja i motor koji pokreće kotačiće razvoja. Izazov je velik, ali jedina gora stvar od previše turista bila bi stvarnost u kojoj putovanja više nema.
Prijavi se
Prijavi se
Prijavi se
