Jadranska kratka priča: Mediteran kakav još nije bio

Ima jedno mjesto na Jadranu. Ni malo ni veliko, nešto između sela bez seoskih praksi, i gradića bez gradske kulture. U tom mjestu ima jedna zanimljiva padina, jedan brežuljak kojim se penje strmom uskom cestom, i spaja dva dijela tog mjesta. Dugo je godina ova padina izgledala neupotrebljivo, tipični kamenjar, ali se izdaleka lijepo uklapala u fizionomiju mjesta koju je takvom poznavao valjda i Marco Polo. 

Međutim, šteta je bila pustiti taj strmi kutak da samuje u neizgrađenosti, pa je dobio taj brijeg, kao mnogi drugi, jedan novi objekt. Taj je objekt izgledao kao da je s neba doletjela mega Lego kocka i ostala ukopana jednim krajem u stijeni, a drugim ostala neprirodno visjeti. Nije to bilo slučajno. Ovaj kraj što visi se kasnije pretvorio u preljevni bazen, upotpunjujući sliku svojim plavetnilom koje se spaja s nebom, i morem u daljini. To vješto naštimavanje poklapanja plavetnila je izuzetno primamljivo za fotografiranje. Uopće nije važno što u realnosti ta plavetnila ne moraju imati veze jedna s drugim, more i nebo su samo kulisa, a glavni podij događanja ostaje unutar ograda ovakvog objekta.

Kocke ove vrste imaju kockaste prozore, ravne krovove, kockaste terase, pa čak i zastori koji brane kocku od sunca nekako poprime oblik kocke. Cijeli prizor često izgleda kao crtež, model, bez znaka odstupanja od savršenosti. Fotogalerija tih sigurno osmišljenih projekata odiše nepogrešivošću, a interijeri često izgledaju kao katalozi vrhunskih brendova namještaja gdje te strah okrenuti sljedeću stranicu od težine papira. Jer u lovu na visoku kategoriju najsigurnije je ići na naizgled najskuplje. 

Ima jedno mjesta na Jadranu. U biti, ima ih više.

Tko se boji AI-a još?

U razvoju ove priče sam popričala s AI-em. Dao mi je lijepa objašnjenja da pri osmišljavanju novog projekta kuće za odmor na Jadranu treba razmotriti lokaciju, budžet i mediteranski način života. Upozorava da kuća ne treba biti samo lijepa, nego da može i treba iskočiti iz gabarita generičke mediteranske vile. Kako sažet i dobar savjet. Zašto ga ne koriste i ostali?

Kada sam ga upitala za modernije rješenje, dao mi je donji nacrt. Izgleda li poznato?



Naravno, ozbiljan kapital zahtijeva ozbiljan pristup investiciji. Nove nekretnine su se oduvijek gradile, a arhitekturni pomaci su često kroz povijest izazivali kritike, a u biti su bili predskazanje nadolazećeg novog doba koje danas priznajemo kao vrijednost. Htjela bih se odmaknuti od takvog generaliziranja, nego više skrenuti pažnju da investicije koje kopiraju navodno najpoželjnije metode i oblike gradnji pogoduju dolasku gostiju koji su isto tako ujednačenog profila, donekle bezidejni, i moguće podložni zasljepljivanju luksuzom koji često prelazi mjeru koja uopće ima smisla. Nisu to gosti koji od nas traže našu autentičnost. Relativno im je svejedno gdje su, jer je kockasti zamak odvojen od vanjskog svijeta. A oni kojima je svejedno gdje su došli, kako se tu živi, kako ljudi zvuče, gdje se kreću su i oni koji će manje paziti na naš okoliš, naš prostor, resurse, kulturu i običaje. Pun je svijet nezasitnih grupa koje svoju dosadu potpiruju boravkom u copy-paste luksuzu operiranom od svake originalnosti.  
 

 Autentičnost u nestanku 

 U diskursu koji se razvija skoro po svim pitanjima razvoja turizma stalno se upozorava da je dio čarobne formule turističke destinacije njena autentičnost. Ta se riječ toliko pretjerano koristi da je skoro potukla održivost. Što se više koristi, to ju se manje propituje. Ako svi govore isto, zašto to nismo već svladali? U čemu se krije autentičnost kockastih objekata koji su popadali na najčudnije pozicije diljem našeg prostora? To je prodana ideja igranja na sigurno ako se želi pridobiti visokoplatežnog gosta jer od takvih se, očigledno, najbolje i najbrže može zaraditi. Jer, zašto se ovog posla i hvatati, ako ne radi zarade? Pa nećemo valjda radi gostoprimstva, popunjavanja budžeta i održavanja vlastite nekretnine. 
 

Ipak, pokockani Mediteran nije baš ono što je nekad bio. Sreća da je taj slogan odavno van upotrebe, a nove generacije za njega nisu nikada ni čule. S razlogom se to sve događa, jer kad smo taj slogan navodno prerasli, i ideja Mediterana kakav je nekad bio je ostala samo u sjećanju kao neki dječji san o tome što želiš postati kad odrasteš. Pa nećeš valjda ostati kakav si bio? Kako neozbiljno htijenje! Mi ćemo postati Mediteran kakav još nije bio! To nam se i događa

 
Stvarne i autentične snimke sa Zlarina 

 
Gdje je nestao čovjek? 

Romantične sjene starih maslina koje kriju kamene kuće, mjere po čovjeku, mirisi lokalnog bilja, žamor susjeda. Sve su ugroženija ovakva mjesta, i ovakvi momenti. Već sada ih se prisjećamo s nostalgijom. 

 

Borba za smislom i autentičnošću se vodi posvuda: parcela i stara kuća-atelje Paula Cézannea u Aix-en-Provenceu u Francuskoj su spašeni od raspada i prodaje da bi danas zasjali kao nezaobilazno mjesto gdje vrijeme doslovno stoji i preslikava atmosferu u kojoj je živio i djelovao jedan od najvećih postimpresionista 19. st. 
 

Čini mi se da je val otpora vlastitoj autentičnosti uzeo previše maha, i izgurao je običnog čovjeka. Sada smo polarizirani između domaćina i investitora, tipičan scenarij ljudskosti i kapitala. Izvrnute vrijednosti i strah, samo strah - tako se nastavljaju stihovi na ovaj iz podnaslova. Nas mori strah od vlastite autentičnosti

Nesavršeni prostori nisu poželjni, to nam je nasilu donio diktat tržišta koje je nametnulo hotelski i uniformirani standard na čovjeka koji je otvorio svoj dio kuće da jednostavno ugosti ljude na odmoru. Međutim, i u tom standardu uvijek ima neka kvaka: jednostavno je nedostižan - dok se jedna kocka formira i završi, nedaleko niče još bolja, s mramornim pločama i igraćim konzolama u kupaonama. Nikada mira! 
 

Povezanost s prostorom se ne može glumiti

Ima još jedan neopipljivi sastojak ovome svemu što pišem, meni osobno najvažniji. Kockaste prostore je teško zavoljeti. Ima neki kamen spoticanja u tom procesu. U kocki se ne možeš na miru nasloniti da nešto ne poremetiš, izuvanje cipela je poželjno još na parkingu, a otvaranje staklenih stijena se odvija prema uputama za korištenje.  
 
S druge strane, nešto obično, naše kakvo je oduvijek i bilo, je prostor koji je možda sazidao nečiji djed, ili je dundo poslao novac iz Amerike. Od tog apartmana je netko studirao pa danas ima slobodu biti što je sanjao. Neki od nas čuvaju u prostoru starije predmete, možda smo na zid stavili kopiju građevinske dozvole iz bivše države, jer taj kamen temeljac je značio nešto toliko jače nego što danas može značiti. Danas nema niti kamena temeljca, gradi se drukčije. Prvo se razori brdo, ono krvari, a onda ga se povija opravdanjima da se učinilo nešto za razvoj, nešto za sutra. Neka, možda ima i u tome istine, ali mislim da se iz vlastitih prostora ne može izbiti povezanost koju smo naslijedili. U tom sastojku je i naša autentičnost koju imamo priliku sačuvati bar za sebe, ako se izvana više ne primijeti. Da, teško je biti i riskirati ostati svoj, pa makar bio nesavršen, zastario i dosadan. Ali biti tuđi u svojoj koži je još nešto daleko gore, jer bar kad si svoj znaš da si istinit.  
 
Op.a. 
Biti višegodišnjim svjedokom galopa izgradnje naših prostora rezultira određenim emocijama, mentalnim slikama i energijom kojoj možemo dozvoliti da se prolije kroz riječi, ako već ne kroz neke vidljivije promjene.