Sidrene cijene, registracijski brojevi, rekategorizacija, odgode i nova tumačenja. Dok se mali poduzetnici pokušavaju snaći u propisima, ostaje pitanje: Znaju li oni koji donose odluke kamo nas vode?
Dana 24. studenoga 1918. Stjepan Radić na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu protivio se ishitrenom ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom. Upozoravao je da se o budućnosti zemlje odlučuje bez jasnog dogovora o uvjetima i posljedicama.
"Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu!"
Njegovo upozorenje nije promijenilo tijek događaja. Samo sedam dana poslije proglašeno je Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.
108 godina kasnije imamo vlastitu državu, članstvo u Europskoj uniji, otvoreno tržište i sve propise koji uz to idu. Imamo i mnogo više mogućnosti sudjelovati u javnim raspravama, upozoravati na pogreške i tražiti odgovornost. Ali jedno pitanje uporno preživljava sve političke sustave: Znaju li oni koji donose odluke kamo nas vode?
U posljednjih mjesec i pol dana svjedočili smo zanimljivom nizu događaja.
Najprije su trgovci i pružatelji usluga trebali prilagoditi cjenike novim pravilima o isticanju sidrenih cijena. Rok je bio 1. listopada. Uslijedile su pripreme, pitanja i nedoumice, da bi Vlada samo dva dana prije početka primjene rok pomaknula na 17. studenoga.
Potom su stigle vijesti iz turizma. Prema Konačnom prijedlogu Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti. Prva inačica, koja je predviđala važenje privremenih rješenja za iznajmljivače do kraja ove godine, prolongirala bi se sada do kraja 2030. godine, a primjena odredbi o registracijskom broju za smještajne jedinice oglašene na internetskim platformama odgodila bi se za svibanj 2027.
Dakle, opet odgode. Za mnoge dobrodošle, ali ipak odgode.
Naravno, bolje je pomaknuti rok nego inzistirati na neprovedivom propisu. No, nije li zadaća nadležnih da prije donošenja pravila provjere jesu li provediva? Ako se u posljednji trenutak ustanovi da poduzetnicima treba više vremena, tko je pogrešno procijenio koliko im vremena treba? Ako tisuće iznajmljivača godinama posluje s privremenim rješenjima, zašto se njihovi problemi ponovno rješavaju produljenjem privremenosti? I koliko ćemo još puta čuti da je nešto hitno, neodgodivo i nužno, da bi se zatim pokazalo kako ipak može pričekati?
Najnoviji primjer dodatno komplicira priču. Prema priopćenju udruge Spasimo male obiteljske iznajmljivače (SMOi), Europska komisija zatražila je dodatna objašnjenja dviju odredbi prijedloga Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti - diskriminacije iznajmljivača prema prebivalištu i obvezne rekategorizacije svakih deset godina.
Udruga traži da se javno objave odgovori Komisiji i analize kojima se opravdavaju predložena ograničenja. Komisija nije utvrdila da su odredbe protivne europskom pravu. No ako su navodi Udruge točni, sasvim je legitimno pitati na temelju kojih su podataka mjere osmišljene, koliko će periodična rekategorizacija koštati iznajmljivače i postoje li razumnija rješenja. Zanimljiv je pritom i svojevrstan paradoks. Europska pravila, koja se često doživljavaju kao izvor novih ograničenja, ovdje se koriste za preispitivanje opravdanosti nacionalnih propisa. Ispada da je ponekad potrebno pitanje iz Bruxellesa da bismo u Zagrebu počeli ozbiljnije razgovarati o opravdanosti odluka nadležnih.
Dok se domaćim iznajmljivačima prebrojavaju kreveti i kvadrati, propisuju novi uvjeti i najavljuju rekategorizacije, vrijedi pogledati i širu gospodarsku sliku. Profesor ekonomije Ivan Lovrinović nedavno je usporedio porezna davanja malih iznajmljivača i deset najvećih trgovačkih lanaca.
Prema njegovu izračunu, trgovački lanci s 8,3 milijarde eura prihoda platili su oko 50 milijuna eura poreza na dobit, dok su mali iznajmljivači kroz različite poreze, pristojbe i članarine uplatili u državni proračun između 100 i 120 milijuna eura
Usporedba nije porezno istovrsna. Kod trgovaca se promatra porez na dobit, a kod iznajmljivača više različitih davanja. Ne govori nam ni koliko su trgovci ukupno uplatili kroz PDV, doprinose i ostale obveze. Ali otvara pitanje koje se rijetko čuje u javnoj raspravi. Zašto se o malom domaćem iznajmljivaču tako lako govori kao o povlaštenom rentijeru, a o velikim trgovačkim sustavima prvenstveno kao o investitorima i poslodavcima?
Hrvatsko tržište trgovine hranom izrazito je koncentrirano. Među vodećim lancima nalaze se velike međunarodne kompanije. Bankarskim sustavom također pretežno upravljaju institucije u inozemnom vlasništvu. Strani kapital nije sam po sebi problem. Ali ako se gospodarski razvoj mjeri brojem otvorenih trgovačkih centara, a domaće male poduzetnike stalno opterećuje novim administrativnim obvezama, imamo pravo pitati kakvu ekonomiju gradimo.
Gdje su proizvodnja, domaći dobavljači i poslovi s većom dodanom vrijednošću? Koliko stvarno prostora je ostavljeno onima koji žele stvarati, a ne samo prodavati? I koliko smo zadovoljni time što se pod pojmom ulaganja tako često pojavljuje još jedan trgovački kompleks?
Nijedna od ovih odgoda sama po sebi nije katastrofa. Niti dokazuje da netko namjerno pogoduje velikima na štetu malih. Ali zajedno pokazuju da ne postoji dovoljno dosljedna gospodarska politika pa se prečesto bavimo posljedicama odluka koje nisu bile dovoljno promišljene.
Veliki sustavi imaju pravne službe, stručnjake i resurse za prilagodbu novim pravilima. Mali poduzetnik često ima samo sebe i nekoliko dana da shvati što se od njega traži. Za njega svaka nova obveza ima cijenu. Čak i kada se naposljetku odgodi
Istodobno se velike promjene događaju gotovo neprimjetno. Mijenja se vlasništvo, koncentrira tržišna moć, domaći proizvođači natječu se s mnogo snažnijim sustavima. O tome nema toliko dramatičnih naslova. Nema roka koji istječe u ponoć ni odgode koja će svima donijeti olakšanje. Posljedice se vide godinama poslije.
Težinu Radićevog upozorenja smo razumjeli tek kasnije. 108 godina poslije ne odlučujemo o istim pitanjima, ali i dalje imamo pravo očekivati da oni koji vode zemlju znaju što žele postići, kojim putem i uz kakve posljedice.
Isprva se sve svodi na propise, rokove, odgode i tumačenja. Tek godinama kasnije postane jasno što smo u međuvremenu dobili, što izgubili i što smo možda nepovratno propustili. Zato imamo pravo reagirati kada se odluke donose bez jasnih ciljeva, uvjerljivih analiza i razumijevanja njihovih posljedica. Štoviše, to je naša obveza. Odgovornost prema vlastitom poslu, zajednici i onima koji dolaze poslije nas.
Jer kad se magla napokon raziđe, često je prekasno za promjenu smjera.
Nije li onda najmanje što možemo učiniti pitati one na čelu kolone kamo žele stići putem kojim nas vode?
Prijavi se
Prijavi se
Prijavi se
Apartmanija.hr prijava
