Prava snaga hrvatskog turizma nikada nije bila u zakonima, već u ljudima

Da je izgovorena u nekom drugom vremenu, ova bi izjava mogla krasiti mramornu ploču: "Ovo je zakon reda, odgovornosti i kvalitete. Njime stvaramo moderniji, transparentniji i učinkovitiji sustav koji štiti zakonite poduzetnike, odgovorne iznajmljivače, interese lokalnih zajednica i kvalitetu hrvatskog turizma". Upravo to je rekao ministar Tonči Glavina na predstavljanju novog Zakona o ugostiteljstvu u Saboru u srijedu 2. srpnja na prvom čitanju.

"Govorimo o sektoru koji ostvaruje više od 15 milijardi eura prihoda od stranih turista godišnje, jedan je od ključnih pokretača hrvatskog gospodarstva, zaposlenosti i razvoja naših krajeva te Hrvatsku pozicionira među najpoželjnije turističke destinacije u Europi. Ti rezultati nisu došli slučajno. Oni su rezultata sustavnog rada, jasne vizije i konkretnih reformi ove Vlade", kazao je istom prilikom Glavina, pripisavši tako sve zasluge za minuli uspjeh hrvatskog turizma partiji na vlasti. Dok ministar u Saboru slika idiličnu sliku sustavnog rada nadležnih institucija, stvarnost koju mi živimo je drugačija.
 

Hvalite me, usta moja

U politici, kao i u drami, velike riječi često služe da prekriju sitne namjere. Ministar nas uvjerava kako je hrvatski turizam snažniji i kvalitetniji nego ikada. Ta samohvala nije slučajna. Ona je alat za postizanje političkih ciljeva. Kada dovoljno dugo ponavljaš da je sve savršeno, postaje teže postaviti pitanje zašto su nameti sve veći, a sezona sve neizvjesnija.
 

Prava snaga hrvatskog turizma nikada nije ležala u ministarskim uredima niti u paragrafima zakona, već u ljudima, malim iznajmljivačima, koji su generacijama, uz vlastite žuljeve i rizik, krpali rupe u sustavu za koje država nije marila

Snaga malih iznajmljivača se ne može iskazati u sterilnim ekonomskim analizama koje plaćaju veliki strani investitori, a koje ministar rado citira. Za one koji hrvatski turizam gledaju isključivo kroz Excel tablice i interese krupnog kapitala, mi smo samo smetnja u sustavu koju treba "regulirati" do mjere nestanka.

Snaga zakona ili sila birokracije?

Ministar Glavina ne skriva da je cilj novih propisa pokazati odlučnost. Uvesti stroža pravila koja će legalne iznajmljivače prisiliti na redovitije ispunjavanje financijskih obveza predstavlja se kao borba sa sivilom tržišta. Kada ministar govori o zaštiti građana i dostupnosti stanovanja, zapravo zagovara drastične restrikcije iznajmljivanja u višestambenim zgradama. Hrvatske iznajmljivače u zgradama tako se preko noći pretvara u građane drugog reda.

To nije rješavanje stambene politike, već sječa grane na kojoj hrvatski turizam cvate desetljećima. Dok ministar gradi svoju političku auru 'spasitelja', mi smo suočeni s novim nametima koji ne služe uređenju tržišta, već isključivo demonstraciji institucionalne sile i krpanju proračuna kojeg gricka inflacija.

Parole, parole, parole...

U drami se likovi mijenjaju nakon tragičnog pada. U našoj politici nema mjesta za priznavanje pada. Nema mjesta za priznavanje problema ili pogrešaka. Osim praznih parola koje počivaju na sustavnoj hajci na privatne iznajmljivače koja se provodi barem desetljeće, Vlada predstavljanju novoga Zakona nije priložila niti jedan izračun ekonomskih, fiskalnih ili socijalnih posljedica.

Oko 400 primjedbi građana upućeno je na javnom savjetovanju Prijedlogu zakona, a gotovo nijedna nije utjecala na nacrt koji je u srijedu predstavljen u Saboru. Ministarstvo je, čini se, "strategiju" zacrtalo u mramornu ploču, glas iznajmljivača za njih je samo šum, mušica u uhu.

"Turizam od kojeg hrvatski građani nemaju koristi, ne treba ni postojati", stav je Udruge SMOi koja najglasnije brani prava malih iznajmljivača. Zahtijevaju povlačenje zakona, transparentnu analizu i uvažavanje ustavnih prava građana. Iznajmljivači, ovo nije samo borba za apartmane. Ovo je borba za pravo na rad i dostojanstvo ljudi koji su gradili hrvatski turizam. Hoćemo li šutke gledati kako se gazi ono što smo gradili generacijama? Hoćemo li prestati biti statisti u političkioj drami koja se piše bez nas, tobože za nas, a zapravo protiv nas?