Mikropoduzetnici zapošljavaju tamo gdje je najpotrebnije, a država ih kažnjava

Onaj trenutak kad ujutro piješ kavu na terasi, prije nego li se uhvatiš metle da počistiš smještaj za buduće goste, i odjednom čitavo se susjedstvo budi. Lokalni pekar prolazi u tamiću sa svježim kruhom za pekaru na trgiću, susjed glanca auto za prijevoz turista, curu iz ulice u svom malom salonu radi čuda... To je mikropoduzetništvo.

Kad se priča o ekonomiji, na televiziji se vrte grafikone o milijardama, stranim investicijama i korporacijama. Ali temelj svake ekonomije je puno bliži zemlji. Male obiteljske priče, paušalni obrti i tvrtke do 10 zaposlenih su zapravo kralježnica svakog sustava, pogotovo u zemljama u razvoju. Oni nisu samo "statistika", oni su život.

U duhu političke ekonomije i uz malo opuštenijeg, našeg obalnog stila, idemo vidjeti zašto su ti "mali igrači" zapravo najveći heroji gospodarskog razvoja.
    

Zašto su "mikro" poduzeća zapravo "makro" priča?

U Hrvatskoj, gdje je javni sektor ogroman aparat koji troši javni novac nemilice, a velike strane investicije nas uglavnom zaobilaze (osim ako ne pričamo o trgovačkim lancima i skladištima s izlazima na autoceste) mikropoduzetništvo je doslovno pojas za spašavanje. Kod nas to nije "strateški ekonomski model", nego krpanje kraja s krajem i uzimanje sudbine u svoje ruke. Kad država ne nudi rješenje, naš čovjek otvori paušalni obrt, uredi obiteljski apartman, pokrene mali OPG ili ponudi zanatsku uslugu. To je ono što nas drži iznad vode kad sve ostalo zapne.
 

Inflacija nas ždere, plaće su sve nedostatnije za pokrivanje osnovnih troškova kućanstava pa je mnogima mikropoduzetništvo dodatan prihod - od iznajmljivanja naslijeđene nekretnine do obrta s jednim ili nijednim zaposlenim koji legalizira naše fuševe

Smanjenje siromaštva s dna prema gore

Mnogi su u Hrvatskoj na rubu siromaštva. Veliki poslovni sustavi traže visoke kvalifikacije i skupe procese. Mikro-biznis, bilo da je riječ o krojaču, malom poljoprivredniku ili iznajmljivaču apartmana, omogućuje običnom čovjeku da spasi vlastitu egzistenciju.

Kad pukne kriza, a kod nas su krize normalna igotovo stalna pojava (od rata, pandemija, do inflacija), velika korporacija se nasuka kao kit na plaži, dok se mali obrtnik okrene u danu. Promijeni ponudu, prilagodi cijenu, nađe novi kanal. Ta žilavost drži ekonomiju iznad vode. Čudotvorci smo i majstori preživljavanja u gospodarskoj klimi kakvu ne poznaje zapadna civilizacija kojoj, tobože, pripadamo.

Mikropoduzetništvo nas spašava. Ono nam je u genima, glavni je zupčanik motora našeg opstanka. Kad kupimo proizvod ili platimo uslugu lokalnog mikropoduzetnika, taj novac ne ide stranim vlasnicima velikih tvrtki ili hotela. Tim novcem se plaćaju instrukcije za dijete, kupuje spiza na tržnici i popravlja auto kod lokalnog mehaničara. Novac kruži tamo gdje je vrijednost stvorena.
 

Što kaže struka? (i pametni ljudi...)

Da ne bi ispalo da samo hvalimo lokalne zanate uz kavu, evo što o tome misle teškaši svjetske ekonomske misli.

Jedan od najvećih zagovornika teze da mali ljudi pokreću svijet bio je Muhammad Yunus, bangladeški bankar i ekonomist koji je dobio Nobelovu nagradu za mir 2006. upravo zato što je utemeljio koncept mikrokreditiranja siromašnih. On je to sročio savršeno:

"Pretpostavka je da ljudska bića trebaju raditi za nekoga drugoga. To je potpuno pogrešno. Povijesno smo neovisni ljudi. Kada smo živjeli u pećinama, nismo slali molbe za posao nikome. Brinuli smo se sami za sebe i to smo radili stotinama tisuća godina. Moramo ponovno otkriti sebe kao kreativne ljude, poduzetnike."
 

"Ljudi... nismo siromašni zato što smo glupi ili lijeni. Radimo po čitave dane, složene fizičke poslove. Siromašni smo zato što nam financijske državne institucije ne pomažu da proširimo svoje ekonomske baze", još je jedan od mnogih moćnih citata Muhammada Yunusa

Slično razmišlja i Joseph Stiglitz, još jedan nobelovac koji često upozorava na to da divlji kapitalizam i velike korporacije guše bazu društva. On naglašava važnost lokalnog razvoja:

"Ekonomska opravdanost podrške malim i mikro poduzećima leži u njihovoj sposobnosti da generiraju zaposlenost tamo gdje je ona najpotrebnija - u lokalnim zajednicama koje su često marginalizirane od strane globalnih tržišta."

Manja ovisnost o državi državni problem?

Mikropoduzetništvo nije samo posao - ono je i političko pitanje.

U zemljama u razvoju često vlada takozvani kronistički kapitalizam (ortački kapitalizam), gdje država i krupni kapital crnu vunu predu malom poduzetništvu. Mikropoduzetništvo je u takvom sustavu jedina zona slobode za običnog čovjeka. Za takvu (slučajnu) državu mikropoduzetništvo je problem jer:

Mikropoduzetništvo mijenja strukturu vlasništva: Umjesto da sav kapital drži nekoliko bogatih obitelji i stranih fondova, vlasništvo nad proizvodnim sredstvima se usitnjava i dijeli među narodom.

Smanjuje ovisnost o državi: Čovjek koji sam zarađuje svoj kruh ne ovisi o političkoj stranci da mu sredi posao u općini. On je slobodan građanin koji razmišlja svojom glavom.
 

Istina je da mikropoduzetnici u takvim zemljama često rade u sivoj zoni, ali to nije zato što to žele, već zato što su porezi i birokracija namješteni za velike. Oni nemaju zaštitu sindikata, rade po 14 sati dnevno i nose sav rizik na svojim leđima. Zato je ključna uloga države da im ne podmeće nogu, nego da im olakša disanje

NE haraču

Svijet ne pokreću samo burzovni indeksi u New Yorku i Londonu. U zemljama u razvoju, a ruku na srce i kod nas, ekonomiju drži onaj mali čovjek koji je skupio hrabrost, riskirao vlastitu sudbinu, otvorio vrata svoje radnje ili apartmana i rekao: "Sam ću sebi zaraditi plaću".

Zato danas više nije dovoljno samo pasivno gunđati uz kavu i birati kod koga ćeš ostaviti euro. Dok priča o nekakvim "antiinflacijskim mjerama", Vlada pod krinkom borbe protiv rasta cijena radi upravo suprotno - udara tamo gdje najviše boli - po džepu malog čovjeka. Najnoviji paketi mjera, koji preko noći drastično podižu porezne paušale za male obrtnike i obiteljske iznajmljivače, nisu borba protiv inflacije. To je harač na one koji jedini stvaraju živu vrijednost u ovoj zemlji. Umjesto da rasterete bazu ekonomije, oni koji nikad u životu nisu morali zaraditi plaću na tržištu, odlučili su ugušiti obiteljsku mikro-ekonomiju kako bi pokrpali vlastite proračunske rupe.
 

Ovo nije samo ekonomsko pitanje, ovo je pitanje opstanka domaćeg čovjeka na djedovini. Dopustimo li da nam unište paušaliste iznajmljivače i male obrte, naše će lokalne zajednice preko noći postati prazne ljušture, a ekonomija kula od karata koja se ionako ruši s prvim daškom maestrala

Vrijeme je da kažemo "dosta". Ne možemo sami, ali možemo zajedno pokazati zube birokraciji koja ne razumije što znači raditi od jutra do mraka. Potpiši zajedničku peticiju Udruge glas poduzetnika (UGP) i Spasimo male obiteljske iznajmljivače (SMOi)! Podigni glas za svoj rad, za svoj obrt, za svoj apartman i za pravo da živiš od svojih deset prstiju. Ako se ne izborimo za sebe danas, sutra više nećemo imati što braniti. Ne zaboravimo da bez nas malih nema zdrave ekonomije, nema ni velikih.