Otočarenje možda nije riječ koja će se pronaći u rječniku domaćih riječi, ali je svakako pronašla put do jezika i srca svih koji otoke posjećuju i vole. Otočarenje je vrlo blisko pojmu "sanjarenje" jer u suštini opisuje vrijeme koje provodimo na otocima, u sanjarenju ili kao rezultat dugog sanjarenja o otoku, o otočkim pojmovima vremena, nenadmašnoj ljepoti mora koje otok izdvaja i odvaja od svega što kopno, sa svojim žurbama i moranjima, predstavlja.
O otocima je najljepše pisao Predrag Matvejević u "Mediteranskom brevijaru" pa ćemo pustiti njegovim riječima da nas prevezu do otoka...
"Otoci su osobita mjesta. Razvrstavaju se na mnogo načina: koliko je koji udaljen od prve obale, kakav je kanal što ga od nje dijeli, može li se prijeći na vesla: tu se najbolje vidi koliko more doista spaja, a koliko razdvaja. Razlikuju se i po izgledu ili dojmu koji odaju: jedni kao da plove ili tonu, drugi kao da su usidreni ili okamenjeni; ovi su samo ostaci kopna, otrgnuti i nedovršeni, oni su se pravovremeno odvojili i postali samostalni, manje ili više dovoljni sami sebi. Neki su u potpunu neredu i rasulu, na nekima je opet sve na svom mjestu tako da se čini kako je tu moguće uspostaviti idealan poredak. Otocima se pridaju ljudska obilježja i raspoloženja: i oni su osamljeni, tihi, žedni, goli, pusti, nepoznati, ukleti, ponekad sretni ili blaženi..."
"Otoci često postaju mjestima sabranosti ili smirenja, kajanja ili ispaštanja, izgona ili zatočenja: otud toliki samostani, zatvori i azili na njima, ustanove što ponekad dovode do krajnosti otočni položaj i sudbinu. I oni najsretniji, poput Atlantide, tonuli su u more zajedno s gradovima i lukama na njima. Zajednička je osobina većine otoka iščekivanje onog što će se dogoditi. I najmanji među njima čekaju barem brod koji treba pristati, vijesti koje donosi, prizor ili događaj. Otočani imaju više vremena za čekanje nego drugi: čekanje je obilježje njihova vremena..."