Želim podijeliti jednu, meni, vrlo dragu pričicu. Mogla bih je nazvati:
"Kako smo otopili Švabe?".
Znači, prije četiri godine mi dolaze gosti, Nijemci, vrlo zatvoreni, uštogljeni, službeni. Inače, po prvi put su u Hrvatskoj, bračni par. Zbog zaštite podataka, nazvat ćemo ih Steffi i Johan. U kasnim su tridesetima, a s njima je i njemačka ovčarka Hilda.
Neke stvari su, sudeći po njihovim tetovažama, odmah bile jasne, a i kad sam pitala psa da mi da šapu - pružila je desnu odmah, kao svaki pravi njemački pas. Tako je barem na to rekao gazda. Povjerio mi je i kako posjeduje
Mein Kampf s posvetom - ostavio mu je to djed u nasljedstvo. Znači, sve apsolutno jasno!
Istovremeno mi u studio dolazi bračni par sličnih godina. Nazvat ćemo ih Nina i Ricky. Oni su porijeklom iz Venezuele, a Ricky je izrazito tamnoput. Stižu s prekrasnom kćerkicom Lolom. Vrlo su bučni, veseli, druželjubivi... I oni žive u Njemačkoj.
Prvih 7 dana se gledaju doslovno preko nišana.
Uopće se ne pozdravljaju.
Dala sam si zadatak da ih na neki način spojim... I sada, da ne duljim previše jer bi tekst bio kilometar dugačak, poslije malo pažnje, poslije domaće travarice i puuunooo crnog vina, poslije domaćih smokava, poslije
hobe ispod peke i ogromnog lonca graha, dolaze mi već četvrtu godinu zaredom; piju, jedu, idu na plažu, idu vani, idu na kave... SKUPA!
Uključujući i mene. Nas šestero smo omiljeni gosti u lokalnom kafiću na plaži (hm, zašto?)... Naši se Nijemci smiju iz sveg srca, opustili su se maksimalno.
Postali su glasni!
Uče hrvatski!
Dolaze, pozivaju, donose... (smijeh)
Jučer su Ricky, Nina i Lola otišli kući. Jučer sam ja, po prvi put u svom stažu iznajmljivanja, doživjela da gosti stoje na parkingu i doslovno plaču. Svi četvero odraslih!
Inače, kunem se, nisam cendravica, ali je i meni grop u grlu stao.
Trebam li reći da svaku godinu kad odlaze odmah rezerviraju za dogodine? Trebam li reći da smo pozvani u Berlin kako bi za Božić svi bili skupa? Više je nego jasno da su oni moji najdraži gosti. S nekim ljudima jednostavno klikneš i nema veze što su to
"samo" gosti.
Vjerujem, i da smo se sreli u nekim drugim okolnostima, isto bismo postali prijatelji.
Ispričala: Mirela Šarlija, Petrčane
Vedrih priča nikad dosta. Šaljite nam svoja pozitivna iskustva s gostima, priče od srca, priče o gostoprimstvu i dobrodošlici. Ugrijat ćemo njima hladne zimske dane i sačuvati uspomenu na toplinu ljeta, na toplinu prijateljstva koje se lako rodi među ljudima dobre volje. Obiteljski smještaj je prijateljstvo - ponos nasljeđem i tradicija poklanjanja pažnje putnicima zainteresiranima za našu kulturu, način života i običaje. Ako imate priču o prijateljstvu kao što je ova, podijelite je na urednistvo@cimerfraj.hr. Gosti dolaze i prolaze, priče ostaju.
Prijavi se
Prijavi se
Prijavi se
