Turistički paradoks nije samo još jedan pojam iz stručnih radova. Fenomen je to, kojeg bismo se trebali bojati i razmišljati kako ga spriječiti kroz prakse vlastitog društveno odgovornog poslovanja
Što je turistički paradoks? Svi smo ga svjesni pa ipak premalo se o njemu priča, zatvaramo oči suočeni s posljedicama turističkih migracija. Jer svi volimo putovati. I, priznavali to ili ne, Hrvati žive od turizma. Stoga, kada smo prisiljeni razmišljati o negativnim utjecajima turizma, radije odscrollamo dalje i zaboravljamo.
Pandemijske godine su nam pružile neke vrijedne spoznaje. Prvo, potvrdile nužnost održivosti i samodostatnosti. Drugo, ukazale na otpornost turizma i industrije putovanja. Treće, naglasile ružne crte lica prekomjernog turizma. Jesmo li zapamtili te lekcije?
Turistički paradoks je fenomen uništavanja prirodnih i kulturnih vrijednosti destinacije uslijed masovnih turističkih aktivnosti što u konačnici vodi do sve manje privlačnosti tog odredišta turistima i umiranja turističke industrije u destinaciji
Jedan od brojnih problema koje prate prekomjernu turističku aktivnost je zbrinjavanje otpada, posebno onog plastičnog. Već znamo da Tihim oceanom pluta plastični otok veličine Francuske, imamo i predodžbu kako su ga oformile neizbježne morske struje. Znamo li kako plastika završi u morima?
Znanstvenici znaju. Unatoč uvriježenom mišljenju da se krivci mogu pronaći među velikim zemljama koje plastične proizvode najviše troše, istraživanja pokazuju suprotno. Većina plastičnog otpada završi u moru od smeća razbacanog po parkovima, plažama i drugim javnim površinama. Vjetar i kiša raznose tu plastiku u odvode, potoke i rijeke. Oni se potom pretvaraju u plastične autoceste kojima plastika otputuje u more. Veliki dio oceanske plastike su odbačene ribarske mreže i smeće koje se baca izravno u more.
Najveći zagađivači nisu velike potrošačke zemlje, već zemlje koje imaju dugačku obalnu crtu, više oborina i loš sustav upravljanja otpadom
Podaci od 17. veljače 2023. kao najvećeg zagađivača plastikom otkrivaju Filipine gdje 356.371 tona plastičnog otpada završi u moru godišnje, što je 3 puta više od mnogostruko veće Indije i 5 puta više od Kine. 2 puta više od ostatka svijeta! (Izvor: Visual Capitalist)
To nas, naravno, ne amnestira od krivnje za svoj, ma koliko manji, udio u zagađenju mora plastikom. Jadransko more, kao prilično zatvoren sustav, također je ozbiljno ugroženo.
Turistički paradoks ne uzrokuje samo plastika.
Ulazimo u još jednu sezonu obilježenu velikom potražnjom. Već sada možemo naslutiti da će biti sjajna. Dizali smo cijene u skladu s aktualnim prilikama, ali rupa u kalendaru je sve manje ili ih uopće nema. Ako i nismo još napunili sve kapacitete, straha nema. Naravno, na nestabilnom turističkom tržištu uvijek može biti iznenađenja. Nadamo se da će, ipak, krenuti neka stabilna vremena.
Pitanje nije koliko smo zadovoljni rezervacijama niti kakva će, po nama, biti sezona. Pitanje je sjećamo li se lekcija iz pandemije i jesmo li svjesni turističkog paradoksa. Što smo poduzeli od prošle sezone da otisak kojeg ostavljamo u destinaciji bude blizu ili jednak nula? Nije odgovoran samo grad, općina ili država.
Odgovorni smo svi, odgovorni zbog svog poslovanja na utjecaj u destinaciji od turizma. Jer i sami prihodujemo od turističkih migracija. Odvajamo li otpad? Radimo li na smanjenju potrošnje energenata? Usmjeravamo li svoje poslovanje ka održivim praksama?
Jer jednom kada iscrpimo prirodne ljepote koje privlače turiste, kada uništimo kulturne vrijednosti, posebnosti svoje lokalne zajednice, više neće biti turizma. Razmislimo. Kakvu zemlju ćemo vratiti svojim potomcima?
Prijavi se
Prijavi se
Prijavi se
Apartmanija.hr prijava
